Tek što sam makadamskom cestom, koja se provlači između šumovitih Gareža i Buljčice, stigao u Predo, predamnom je pukao vidik na prostranu planinsku, pomalo talasastu, ravan, po kojoj se razasulo selo oko džamije, čija se munara visoko uzdiže u nebo, dominirajući tako cijelom visoravni. Svuda okolo uzdižu se planinski bregovi obrasli gustom četinarskom šumom. Ostalo je još samo desetak dana do dolaska uvijek željno očekivanog musafira — ramazana. Bilo je to onog dana kada sam stigao u Podžeplje.
Spopalo me je neobično nestrpljenje. Uvijek kad ponovo stignem u zavičaj obuzme me raspoloženje puno radosti, a,eto, ovaj put me je spopalo i nestrpljenje. Doduše, pratilo me je ono cijelim putem od Sarajeva, ali kada sam stigao u selo i nestrpljenje je postalo još jače. Ma, kako i ne bi bilo, kad sam znao da su iz varoši u Podžeplje stigli moj babo i njegov ahbab Mujaga.
Tako ćemo, inšallah, kod Derve, predsjednika Odbora IZ-e, na musafirluk i sijelo, tim prije što su mu došli sestra i zet. Mujaga je, inače, još poodavno izrazio želju da malo pobliže upozna našu familiju i selo u kome živimo. Nekako uvijek osjetim novu radost kada mi se ukaže prilika da se družim, u ime Allaha, sa ljudima takvog ahlaka kakav je Mujaga Saračević.
Bližilo se vrijeme akšam-namaza, te sam najprije pošao u džamiju da klanjam. Kada sam sa Bismilietom ušao u džamiju Dervo se spremao da prouči ezan. U prvom safu sam opazio svoga babu, zatim Mujagu, SuIju Jusupovića… Bilo je u džamiji i žena. Otkad je u naš džema’at za imama došao Ifet ef. Buljubašić ovdje se svakog dana i pred akšam čuje ezan. Sve češće i sabahom. Ranije je praktikovano da se ezan uči samo petkom u podne, odnosno jedino se džematile klanjala džuma-namaz. Ali, eto, elhamdulillahi, dolaskom hodže Ife, tako ga ovdje zovemo, i u tom pogledu se napreduje. Dervo je proučio ezan, a mi potom dovu. Poslije dove Dervo je počeo učiti ikamet. Na Hajje’alessalah imam zauze svoje mjesto u mihrabu, a mi ustadosmo, čekajući da muezin prouči — La il ilahe iilailah, pa da za efendijom zanijetimo akšamski farz.
Poslije proučene Fatihe na kraju prišao sam ocu i Mujagi da im nazovem selam. Pozdravljajući se sa Mujagom, uz spominjanje AIlahovog imena, osjetio sam njegovu posebnu srdačnost. To me je obradovalo i naročito ohrabrilo u daljem druženju s njim. Bio sam siguran da nećemo dokono i badava provesti ovaj susret. Naprotiv.
Proljeće je. Noći su sve kraće. Tek što smo iz džamije stigli u Dervinu kuću, malo se odmorili uz kahvu i za sofrom se poslužili AIlahovim ni’metom, bilo je već vrijeme jacije—namaza.
Rijetko sam, zaista, bio u prilici da u čijoj kući stupim u namaz sa tako brojnim džema’atom kao što je bilo za vrijeme jacije kod Derve. Dok su ukućani pripremali mjesto gdje će se klanjati, a musafiri uzimali abdest, meni u glavi sinu misao: Mili Bože, kako insanu na dunjaluku treba malo pa da ga obuzme radost i sreća? Posmatrao sam Hamzaliju i Džemilu, Dervine roditelje, srećne što im se ukazala mogućnost da zarade sevab, a na »drugoj strani« njihove musafire, čiji je izvor sreće bilo saznanje da su svojim druženjem u Hamzalijinoj kući omogućili sahibijama da budu i sevablije.
Na sijelu se eglenisalo o svemu i svačemu, a tok razgovora Dervo je usmjeravao čitanjem hadisa iz Buharijine zbirke. Mujaga mi je, s obzirom da se bavim pisanjem, dao nekoliko korisnih savjeta i konstruktivnih sugestija kako da sadržajno obogatim svoje radove. Na sijelu je bio i Suljo Jusupović, čije je kazivanje o dosadašnjem toku njegova života pobudilo veliko interesovanje, naročito kod Mujage, jer on Sulju ranije nije poznavao. Suljo je, kako sam reče, blizu trideset godina (sada ima tek koju preko četrdeset) robovao opakoj strasti alkoholu.
Čak se i liječio. Ali nije uspio, ni uz čiju pomoć, da je nadvlada, dok ga nije stigla AIlahova milost, pa se čvrstom voljom, inšaliah, zauvijek otarasio ove nevolje. Sada je Suljo među najredovnijim džematlijama u izvršavanju svojih vjerskih, a i društvenih obaveza.
Posebice se izražavala radost zbog skorog dolaska ramazana. Tako je na kraju sijela ostao dojam da će se uz ramazanske dane češće ovako sijeliti i družiti u ime Allaha dž. š.
Nusret Hodžić
